TEKSTOVI

 

Nakon pet godina, doajen srpske i jugoslovenske scene, Branko Omčikus, umetnik koji je uveliko zakoračio u devetu deceniju života i iza koga je blizu šest decenija likovnog stvaralaštva, ponovo izlaže u Beogradu, ovoga puta u “Galeriji 73”. Na osnovu ovog šturog podatka neupućeni namernik bi, pre nego što izlozbu vidi, možda očekivao susret sa delima vezanim za manir davno minulih vremena. Međutim, svakim novim pojavljivanjem pred publikom, Branko prijatno iznenađuje ne samo one koji se sa njegovim delom sreću prvi put, već i svoje brojne stare poštovaoce. Pre svega – doslednošću i tihom i nenametljivom snagom svog likovnog izraza.

Od prvih izložbi, daleke 1953. godine, do danas, platna ovog slikara prepoznatljiva su po monaškoj jednostavnosti upotrebljenih sredstava i po kosmičkoj, reklo bi se, dubini prenetog doživljaja.

Razumljivo, i Brankovo slikarstvo je tokom proteklih decenija trpelo neminovne preobražaje. Tako je preokupiranost suptilnim valerskim i hromatskim gradacijama, iz pedesetih, smenila tmurna, skoro monohromna naoblačenost iz šezdesetih, a ovu, od sedamdesetih godina prošlog veka do danas, osnovne boje sunčevog spektra smelo suprostavljene ahromatskim pigmentima, belom i crnom, kao potvrda da se svetlost moze razlučiti samo odvajanjem od tame. To potvrđuju i platna na ovoj izložbi.

Novina je da su uz ulja naporedo izloženi i gvaševi i crteži nastali uglavnom u poslednjih nekoliko godina, a zajedničko im je traganje za neuhvatljivim, za svetlošću kao vrhovnim principom. Vođen intuicijom umetnika, Branko očigledno nije u dilemi da li je svetlost talasne ili korpuskularne prirode. Njegove slike i crteži, vibriranjem uvek fluidnih oblika, bilo kroz iskrice i zrake ulovljene u nanosima boje, bilo kroz ritam olovkom nanizanih tačaka i linija, potvrđuju i prvo i drugo. I to u potpunosti odražava njegovu najdublju prirodu, pregaoca koji suprotnosti sučeljava da bi ih pomirio. Čak i u najvećoj nepogodi, u kovitlacu i u buri, naći će uporište, tačku oslonca, neko statičko jezgro i sve će preobraziti u red, na sve će preneti svoj urođeni spokoj.

Apriori se odričući od deskriptivnog, Branko se ni jednog trenutka ne odriče od oblika viđenog kroz svoju osobenu umetničku prizmu. Verovatno pod neizbrisivim utiscima upijenim u svom primorskom detinjstvu, on sve kao da posmatra kroz okca ribarske mreže, kao treperenje sunčevog odsjaja po hrpama složenog kamena, po krošnjama maslina, zrncima peska, kapljicama vode, oblicima šljunka, ribljoj krljušti, o namreškanoj površini mora ili kroz gibanje obruča vodene mase i plićaku.

Slikarstvo Branka Omčikusa, od strane službene kritike odavno je svrstano negde između lirske apstrakcije i enformela, misleći verovatno na onaj ogranak ovog potonjeg u kome je uloga ovog limunoznog važnija od same materije, pa ipak svojom polaznom vezanošću za impresiju objekta i svojim modusom operandi ono se opire svakom razvrstavanju. Za njegovu ocenu mnogo je bitnije to da je on slikar koji je trajno očuvao otvorenost za utiske ovoga sveta i svoju neposrednost i izvornost u vezi sa prirodom. Nije bez značaja da pred njegovim slikama mnogi asociraju na muziku Kamija Sen Sansa, dok drugi pominju Bahovu “Umetnost fuge“. To svedoči o univerzalnosti likovne logike, za koju je viđeno samo povod da se izraze urođeni principi harmonije.

Uvek po strani od publiciteta, potpuno imun na privlačnost pomodnih trendova, svestan da je vreme saveznik istrajnih, predan ovom delu, a ne liku, Branko Omčikus svakom novom izložbom, pa tako i ovom ugrađuje svoj, srećom, još nezavršeni opus u istoriju naše likovne umetnosti.

Dragoslav Jovanović

Prošle godine navršila se peta decenija slikarskog stvaralaštva Branka Omčikusa. Uobičajeno je da se jubilarnim povodom sagledava pređeni put i rezimiraju njegovi rezultati. U slučaju ovog stvaraoca, međutim, to je vrlo teško, ako ne i nemoguće, jer se on od samog početka opredelio ne da prevaljuje rastojanja ili da stigne do određene tačke, već da stalno bude na putu, podrazumevajući pod tim trajnu otvorenost za prijem utisaka i za njihovo izražavanje tradicionalnim sredstvima likovnog izraza: crtežom i slikom što će reći da se nije razvijao prateći spoljne, tuđe uzore ili sledeći neki teoretski osmišljen koncept, već da se, i dalje, kreće opredeljen isključivo svojom vizijom. Vizijom svetlosti u pokretu.

U slikarskom delu Branka Omčikusa sve je podređeno svetlosti kao jednom i vrhunskom principu, a na njegovim platinama nanos pigmenata je samo nit kojom se tka njena večita igra.

Polazeći isključivo od tačke, mrlje i linije, koristeći sočnu, skoro gustu pastu Branko ih na početnu belinu podloge nabacuje najjednostavnijim potezima, horizontalno, vertikalno i dijagonalno, koristeći liniju kao osnovni koloristički znak, kao i svetlosne zrake koji grupisani u snopove, svojim prepletanjem stvaraju celinu kompozicije.

Postupkom sasvim suprotnim onom u akcionom slikarstvu, polaganim slikanjem, sa značajnim pauzama posle svakog poteza četkom, tokom kojih gledanja u platno traje mnogo duže od fizičkog rada na njemu, a odmori zauzimaju podjednako važno mesto u stvaralačkom procesu kao i radne seanse, često posle više meseci, pa i godina, nastaje vibriranje masa na Brankovim slikama.

Istovremeno, on je hitar i ekspeditivan crtač, mada i tada gipkost poteza odnosi prevagu nad brzinom kojom vuče liniju. Dosledno slikarskom lovu na iskrice svetlosti, Branko u crtežu prevashodno traga za ritmom.

I u jednom i u drugom postupku, slikarskom ili crtačkom, polaganom ili hitrom, pada u oči njegova spontanost i lakoća sa kojom traga za korenima vizuelne senzacije. On ne rekonstruiše svesno zapamćenu sliku već ležernim gestom omogućuje pomaljanje njene strukture, on ne razlaže formu već traga za njom, lovi najvažnije koordinatne tačke oblika pomažući im da izranjaju iz neodređenosti bezličnog.

Reklo bi se impresiju najpre apsorbuje nesvesno, a zatim joj u potuno opuštenom stanju omogućuje da se pomalja, fiksirajući elemente njene strukture.

Tako, kristalizacijom stiže do fluidnosti.

Fluidnost oblika bitna je karakteristika slikarstva Branka Omčikusa, koja ga čini prepoznatljivim uprkos određenim promenama tokom proteklih pedeset godina, u kojima je preokupiranost najsuptilnijim valerskim i hromatskim gradacijama, iz pedesetih, smenila tmurna naoblačnost valerskom ključu niskog intenziteta iz šezdesetih, a ovu od sedamdesetih do danas, osnovne boje sunčanog spektra smelo suprotstavljene ahromatskim pigmentima, belom i crnom, kao potvrda da se svetlost može razlučiti samo odvajanjem od tame.

Zbog ovakve polazne vezanosti za impresiju objekta, iako je službeno odavno svrstano negde između lirske apstrakcije i enformela, onog njegovog ogranka u kome je uloga luminoznog važnija od uloge same materije, ovo slikarstvo se u suštini opire razvrstavanju.

Možda je najtačnije istaći smelu, ali objektivno dokazivu tvrdnju, da je Branko Omčikus svoje slikarsko traganje započeo sa one tačke na kojoj je Klod Mone stao, misleći pri tom na talasanje zastava na njegovoj slici “14. jul” i na ciklus lokvanja.

Prepuštajući krajnju ocenu učenima, moramo da osetimo poštovanje pred retkom doslednošću Brankovog slikarskog opusa, koji srećom još nije završen i čija dela uvek iznova izazivaju divljenje svojom iskričavom svetlošću, odišući harmonijom karakterističnom za ličnosti koje su u slozi sa samom sobom i koje u sliku projektuju svoj unutarnji sklad i eshatološki optimizam duboko poverenje u konačnu sudbinu sveta.

Dragoslav Jovanović

TRAGANJE ZA SLIKOM
Beograd, novembar 1993.

Naši preci su, Srbi iz Kninske Krajine, iz sela Radučića, četrnaest kilometara od Knina. U prošlom veku, jedna ili dve porodice su se iz Knina odselile u Liku, u Medak zapravo. Tamo u Lici oni su bili zakupci pošte u Medaku, u Srbu i nekim drugim mestima. Kasnije su neki od njih iz Like prešli u Zagreb i Bjelovar.

Vuk Karadžić je zapisao da Omčikus označava “kusu (kratku) omču”. Navodno, jedan je Srbin bio uhvaćen od Turaka i trebalo je da ga za kaznu obese. Ali, omča je bila kusa i on se, valjda, nekako oslobodio i pobegao. Međutim, ja smatram da je naše prezime Omčikus, u stvari nadimak.

Naš, otac Petar, govorio je da u našoj porodici postoji legenda, i da smo mi Omčikusi u stvari Jankelići iz sela Plavna. Jednom se jedan od Jankelića uputio u Ravne Kotare, i u selu Radučiću unajmio se kod jednog domaćina. Za vreme ručka, očevidno gladan, bio je brz na jelu. Ljudi koju su ga posmatrali, rekoše: - Vide li ga kako omiče, kako kusa?!

Po tumačenju našeg oca Petra to prezime potiče od dva glagola: omicati i kusati. Glagol kusati je poznatiji. Ali omicati je već ređi glagol, gotovo nepoznat. Ja sam ga otkrio slušajući Sremčevu “Ivkovu slavu” kad Ivko kaže: - A oni tamo omiču li omiču!

Gerasim Omčikus bio je iguman manastira Krka negde početkom XIX veka.

Mati nam je sa Korčule. Rođena je u selu Blatu. Ona je imala rođake i u Veloj Luci. Ime joj je bilo Marijetta Samuelli Kačić. U stvari, to je bila stara, ali osiromašena dalmatinska plemićka porodica sa Korčule.

Moj otac i moja mati su se upoznali u Blatu gde je otac boravio kao vojnik u austrijskoj vojsci. Služio je u intendanturi. 1918. godine u Blatu rodio im se prvi sin, moj stariji brat, pokojni Čedomir.

Posle završetka Prvog svetskog rata otac se zaposlio na železnici, i sa službom i porodicom prešao je na Sušak kod Rijeke.

Ja sam se rodio u Bakru 1922, a mlađi brat Petar rodio se u Rijeci 1926. godine. Iako smo živeli na moru, na Korčulu nismo odlazili jer nije bilo prilike za to. Za vreme školskih raspusta otac nas je vodio u Knin kod naše tetke Anđelije. Godine 1937. otac je nameravao da pređe sa službom u Beograd, jer je stariji brat Čedomir sa briljantnim uspehom završio klasičnu gimnaziju na Sušaku. Ocu je nuđena služba u Zagrebu, radi daljeg školovanja najstarijeg sina. Međutim, otac nije prihvatio prelazak u Zagreb, jer je predosećao tragične događaje koju će uslediti u Drugom svetskom ratu. Ipak, svoju službu u Beogradu dobija 1937. godine. Pred sam odlazak naše porodice za Beograd, mati, koja od svoje udaje nije videla rođake na Korčuli, poželela je da ih vidi i da njeni rođaci, koji su živeli u Blatu i u Veloj Luci upoznaju njenu porodicu, muža i sinove. I te 1937. godine prvi put sam bio na Korčuli. Pejsaž, život i ljudi na Korčuli bili su sasvim drugačiji nego na Sušaku. Oko Sušaka su “čakavci”, a Korčulani su “štokavci”, po mentalitetu sasvim drugačiji i mnogo bliži nama. Veoma su nam se svideli.

Neki od rođaka moje majke bili su ribari, i mi braća, svakodnevno smo išli na more. Tako da smo Petar i ja proveli taj prvi boravak na barkama sa ribarima!... I to snažno osećanje prirode, mora i života na Korčuli, na izvestan način, ostalo nam je urezano za čitav život.

Za vreme tog prvog boravka na Korčuli, u Blatu i Veloj Luci, mi smo se emotivno vezali za ljude i njihov način života. Na Korčuli, u Blatu posebno, ljudi poseduju veliki smisao za humor! Sve nas je to na neki način zbližilo.

I od te 1937. godine, pa sve do početka Drugog svetskog rata, mi smo svakog školskog raspusta odlazili u Velu Luku. Ja sam čak i svoje drugove iz škole jednog leta pred rat doveo na Korčulu, gde smo u Veloj Luci proveli školski raspust.

XXXX

Pre skoro četrdeset godina, 1955. godine, imao sam svoju prvu samostalnu izložbu u Beogradu, u Galeriji ULUS-a. Ali, ja nisam stupio u likovni život kao mlad slikar tom svojom prvom izložbom.

1951,1952, i 1953. godine izlagao sam na grupnim izložbama, da bih, konačno, 1953. godine bio i primljen u ULUS na osnovu učešća na tim izložbama, a što je bio jedan od uslova da se konkuriše za prijem u Udruženje. I 1955. godine priredio sam prvu samostalnu izložbu u Galeriji ULUS-a na Terazijama. U toj Galeriji bile su priređivane značajne izložbe slikara Petra Lubarde, Bate Mihailovića, pa mog brata Petra Omčikusa koji je izlagao još 1951. godine. To su bile vrlo značajne izložbe u tadašnjem likovnom životu. U toj Umetničkoj galeriji izlagala je i grupa Jedanestorice. Bila je to tada jedina galerija u Beogradu. ULUS je bio mala organizacija, i možda i nije bilo tako teško izlagati.

Na svojoj prvoj samostalnoj izložbi sam izložio nekoliko dalmatinskih pejsaža koji su bili rađeni dosta pod uticajem francuskog slikarstva. Danas bih mogao da kažem da je, možda, bila i preuranjena jer je bila nejednaka u zrelosti ostvarenja. Neki slikari smatrali su, međutim, da je izložba bila vrlo dobra. Ali, sećam se, likovni kritičar Politike, Pavle Vasić nije se o njoj baš sjajno izrazio. Mađutim, u listu Borba, likovni kritičar M. Milošević napisao je dosta dobru i za mene afirmativnu kritiku, u kojoj je naglasio svoje uverenje da ću se ja sigurno razviti u dobrog slikara. Danas, posle skoro četiri decenije opstajanja i trajanja u slikarstvu, kao svoj početak, ali prvi početak ne bih označio nijednu sliku sa te moje prve samostalne izložbe. Mogla bi to da bude jedna druga slika koju sam uradio mnogo ranije. Ta slika je bila portret jednog mladog čoveka, iako se ja kasnije nisam mnogo bavio portretom. Prešao sam, u stvari, na pejsaž i mrtvu prirodu. Pejsaž me je privlačio. Ali taj portret, sliku koju smatram za svoj prvi pravi početak u slikarstvu i koji sam izložio na jednoj od grupnih izložbi, više ne posedujem i ne znam gde se nalazi. U to vreme u zemlji se živelo siromašnim životom. Bilo je teško doći do literature sa Zapada, do publikacija o slikarstvu i kvalitetnih reprodukcija. A ja sam želeo što više da saznam o umetnosti i slikarstvu koje je na neki način već odredilo moj život. Žurilo mi se da što pre odem u inostranstvo i učim se na izvorima umetnosti. Petar se već skoro godinu i po dana nalazio u Parizu! Pravi inicijator odlaska u inostranstvo bila je moja supruga Gordana, obzirom da je imala rodbinu u Engleskoj. U Londonu su živeli tada od pre rata njen stric Dimitrije Mitrinović i njena tetka Vera Graham. Gordana je još 1950. godine boravila kod njih u Londonu radi usavršavanja jezika, jer je studirala engleski jezik i književnost. Sa tom svojom prvom samostalnom izložbom ja sam sa materijalne strane prošao dobro jer sam prodao nekoliko slika, što je bilo dovoljno, kad samo ih zamenili u funte, za dva meseca boravka u Engleskoj!

Putovali samo vozom preko Italije, Švajcarske i Francuske do Kalea na obali, zatim preko Lamanša do Dovera u Engleskoj.

Gordana i ja smo stigli u London sa sinom Markom koje je bilo četiri godine. Prvih nekoliko dana proveli smo u hotelu koji se zvao La Rulet, u blizini železničke stanice Viktorija, dok se Gordanina tetka nije vratila iz Španije i našla nam stan kod njene prijateljice iz Beograda čiji je suprug bio jugoslovenski diplomata pre rata u Engleskoj. Gordanin stric, Dimitrije Mitrinović, bio je značajna politička i literarna ličnost. Bio je poznat po svojim vezama, pripadnosti i aktivnosti u patriotskoj organizaciji Mlada Bosna. Ja ga na žalost, nisam video za života, jer je mesec dana po našem dolasku preminuo.

Gordanina tetka Vera, na izvestan način, počela je da se brine o nama. Naravno, ja sam krenuo na razgledanje galerija i muzeja. Nacionalna Galerija, u ono vreme pristupačna za sve posetioce, Engleze i strance, nije naplaćivala ulaznice. Nacionalna Galerija, na Trafalgar Sveru, bila je za mene pravo čudesno otkriće bogatstva slika i umetničkih dela koje sam u njoj video! Takođe i u Britanskom Muzeju, koje je isto tako jedno čudo od muzeja! Zatim Tejt Galerija, malo dalje od Parlamenta, pa Volos Kolekšn i mnoge galerije moderne umetnosti na Vest Endu.

Pošto nisam studirao slikarstvo na uobičajen način, na Likovnoj akademiji, ovo studijsko putovanje u Englesku, upoznavanje sa likovnom umetnošću kroz svakodnevne posete galerijama i muzejima, bilo je u stvari, moja škola - prava škola! London, a kasnije i Pariz, su bili moji pravi, ustvari i jedini univerziteti i akademije! U njima sam se upoznavao direktno i sa savremenom umetnošću i slikarstvom.

U Londonu nisam imao velikih mogućnosti da slikam. Nešto sam malo pokušavao da crtam, da zabeležim utiske. Najvažnije mi je bilo da što više vidim. Već sam se definitivno osećao kao slikar i sve sam bio podredio tome. Iako smo živeli veoma skromno, nas troje, taj period života u Londonu mi je izuzetno važan i značajan za moje slikarstvo.

(Priredio Mihailo Sekulić)